Rame se može smatrati kompleksom koji se sastoji od četiriju kosti, četiri zgloba ili artikulacije (sa svim stabilizirajućim ligamentima), dva prostora i više od 30 mišića i njihovih odgovarajućih tetiva. Anatomija ramenog zgloba vrlo je složena. Kompleks ramena je zamršena struktura koja zahtijeva sinkronizirane, „orkestralne” pokrete kako bi ispravno funkcionirala. Kompleks ramena zahtijeva zdrave i ligamentno stabilne zglobove uz brojne mišiće koji rade u sinergiji kako bi omogućili pokrete gornjeg ekstremiteta u različite položaje koji ga podvrgavaju ekstremnim silama i zakretnom momentu.
Rameni pojas se, u širem smislu, sastoji od četiri zasebna zgloba koji su međusobno usklađeni i povezani:
- sternoklavikularni,
- akromioklavikularni
- glenohumeralni i
- skapulotorakalni zglob.
Njihova usklađenost omogućuje zglobu ramena u užem smislu – glenohumeralnom zglobu – maksimalnu pokretljivost. Oštećenje jednog ili više dijelova ramenog pojasa narušava funkciju ramena. Temeljito razumijevanje anatomije i složene biomehanike ramena izrazito je bitno kako bi kliničari bili točni u dijagnosticiranju poremećaja, primjeni odgovarajućih načina liječenja (konzervativno ili kirurški), kao i za provedbu odgovarajućih rehabilitacijskih protokola.
Bol u području ramena obično je prvi pokazatelj problema te je potrebno postavljanje ispravne dijagnoze kako bi pacijent što ranije započeo s liječenjem.
Uzroci mogu biti posljedica teškog fizičkog posla, ozljeda, pretjeranog i/ili nepravilnog vježbanja, ali i kao posljedica rada na računalu, vožnje i sl., gdje se tegobe javljaju postepeno bez očitog uzroka. Razlozi su zaista raznoliki, no svima im je zajedničko da je neophodan klinički pregled ortopeda kako bi se otkrio pravi uzrok tegoba i simptoma.
Uz sam klinički pregled, ultrazvuk (UZV) je od izuzetne pomoći u potvrdi dijagnoze. Ujedno je važno da pacijent ponese i pripadajuće slikovne dijagnostičke pretrage poput rendgena (RTG) i magnetske rezonance (MRI) ako ih je ranije obavio.
Najčešća oštećenja i bolesti ramena su:
- rupture rotatorne manšete
- kalcificirajući tendinitis i subakromijalni burzitis
- smrznuto rame
- artroza ramena
- luksacija (iščašenje) i nestabilnost ramena.
Nažalost, stabilnost ramena nije osigurana velikom kongruentnošću koštanih zglobnih tijela, kao npr. kod zgloba kuka, već statičko dinamičkim stabilizatorima, među kojima najvažniju ulogu igra kapsulo-ligamentarni sustav i sustav mišića rotatorne manšete. Upravo ta velika pokretljivost ruke u zglobu ramena te vrlo česta slabost kapsulo-ligamentarnog sustava uzrok su velikoj učestalosti traumatskih iščašenja ramena u populaciji, posebice onoj mlađoj i sportski aktivnoj.
Ako se iščašenje ponovi, zglob ramena postaje nestabilan te je svaki put potrebna sve manja trauma da izazove novo iščašenje. Na drugom kraju spektra osoba s nestabilnim ramenima nalaze se osobe čiji je ligamentarni sustav prirođeno slabiji pa kod njih nije potrebna ozljeda da bi rame postalo nestabilno. Najčešće do nestabilnosti u tim slučajevima dolazi uslijed repetitivnih sportskih ili drugih pokreta.
Statički stabilizatori zgloba uključuju koštanu anatomiju, labrum, zglobnu čahuru i glenohumeralne ligamente. Iako je glenoidna površina gotovo ravna i iznosi tek trećinu površine glave humerusa, ipak na određene načine omogućuje konkavnost zglobnog tijela.
Glenoidni labrum je fibrokartilaginozna struktura koja je pričvršćena duž periferije glenoida ili čašice lopatice. Labrum je klinastog oblika, što povećava efektivnu dubinu glenoida. Labrumom povećana udubljenost glenoida doprinosi ukupnoj stabilnost ramena zbog učinaka usisavanja, kao rezultata unutar zglobnog vakuuma koji nastaje u zglobu ramena. Labrum doprinosi stabilnosti i efektom odbijanja, tj. vraćanju glave humerusa prema centru glenoida.
Kod traumatske luksacije ramena vrlo česta posljedica je oštećenje labralnog kompleksa poznatog pod nazivom Bankartova lezija, gdje dolazi do oštećenja prednjeg ruba labruma i odvajanja čahure od prednjeg ruba glenoida.
Kapsula glenohumeralnog zgloba je struktura nalik na vreću koja obavija rameni zglob, Kapsula ima nekoliko područja zadebljanja koji se nazivaju glenohumeralni ligamenti. Sama luksacija ramena dovodi do ozljede kapsuloligamentarnog kompleksa zgloba ramena, koja bez pravilnog liječenja dozvoljava ponovljeno iskakanje ramena.
Kada govorimo o ramenima koja su „prirođeno nestabilna“, govorimo o ljudima čije su kapsulo-ligamentarne strukture elastičnije, slabije od uobičajenog, pa nestabilnost nije uzrokovana jednim traumatskim momentom, već do iste dolazi ponavljajućim mikro-traumama. Prekomjerna aktivnost može oštetiti statičke stabilizatore koji su već genetski slabiji. Tako nastala nestabilnost ramena remeti sinkroni mehanizam između rotatora lopatice i mišica rotatorne manšete te dovodi do drugog aspekta nestabilnosti – atraumatske, višesmjerne, najčešće obostrane nestabilnosti – i zahtijeva rehabilitaciju, u slučaju čijeg je neuspjeha indiciran operativni zahvat artroskopske duplikature zglobne čahure.
Osnovni način liječenja je rekonstrukcija zglobnih struktura ramena. U našoj praksi operaciju predlažemo već nakon druge luksacije kako bi se izbjegla veća oštećenja ligamenata i koštanih struktura zgloba ramena, što kasnije znatno komplicira liječenje.